četvrtak, 28.01.2016.
Čiča Goriot - tu oko nas
Promatram ljude kroz tu gustu maglu, i pokušavam dokučiti kojim morima plove, susreću li svakodnevno oluje i kako se uspijevaju boriti. Što li se krije iza tih zabrinutih i neshvaćenih lica? Možda su pročitali Čiču Goriota, pa se poistovjećuju s njime.
Ljubomora između sestara, pohlepnost, nepoštivanje roditelja; samo su to neke od mnogih "pojava" koje svakodnevno susrećemo. Roditelji i ne naslučuju da bi se njihovo maleno, nježno, čudesno, nevino dijete može pretvoriti u oluju koja se širi na ostale krajeve i udara u svoju rodnu kuću bez trunke sažaljenja, Roditelji nam Pružaju sve što nam je potrebno, pružaju nam ono što oni nisu imali, poput materijalnih stvari, a zaboravljaju nam dati ono što oni jesu imali. Zaboravljaju nam pokloniti vrijeme, zaboravljaju nam usaditi zrna skromnosti, poštovanja, ljubaznosti; ta se zrna ne mogu kupiti, besplatna su, a ipak mnogi ne dobiju ta zrna,jer roditelji zaboravljaju. No, ipak će se oni sjetiti, kada će biti stari. Staro stablo će čeznuti da lišće ostane uz njega, ali lišće će biti trulo, i vjetar će ga otpuhati. Stablo će ostati staro i golo, poput čiče Goriota. Drugo stablo će ga pokriti, a bit će pokriveno sve dok ga ne posijeku.
Svatko od nas odabire svoj put, svoje more, svoje oceane, no ipak ne smijemo zaboraviti stablo, od kuda potječemo. Ma, znam, ponekad su naporni i dosta puta mrzovoljni, ali ipak su naši roditelji. Bili su prisutni prilikom našeg rođenja, brisali nam suze, pričali priče, pjevali nam pjesmice, tješili nas. Oni su bili uz nas, pa budimo i mi uz njih kada smo im potrebni.
- 13:27 -
nedjelja, 24.01.2016.
PONEKAD MI DOĐE DA ZAPLAČEM
Ponekad mi dođe da zaplačem,
samo na tren,
ali, neću si taj užitak pružiti.
Ponekad mi dođe da zaplačem,
da ne spriječim okovano srce da se oslobodi
željeznih, hladnih okova
da se oslobodi nepromišljenih riječi.
Ponekad mi dođe da zaplačem,
onako gorko, živo, kao dijete
koje majka udara zbog neposlušnosti.
Ponekad mi dođe da zaplačem,
od batina što život zadaje
hladnim batinama,
jer ne hodim kuda mi put nalaže.
Ponekad mi dođe da zaplačem,
ali im neku daj užitak pružiti!
- 20:43 -
subota, 23.01.2016.
Monolog
Onaj osjećaj kada ti se život smije, onako bahato, bezobrazno, lažno. Osjećaj praznine, misliš da su prijatelji, a to su hijene, ostave te i ne pružaju ruku da te podignu, kao lišće. Sve je lijepo, zeleno, list do lista, a kada padaju, svaki list padne sam, na dno, bez ikoga. To su hijene ostave te i ne pružaju ruku, lete visoko bez ikakve sumnje da će pasti, a mi budale,odnosno, ja budala vjerovala. Ma, nema, nema nišega. Ima, ima hladna batina, prijateljska ruka bez šake, hladna batina zvana život. E, da, to je to! Koliko samo prijatelja imamo, pa to je more, ocean, a kada padamo, ima ih dvoje. Meni je prijateljstvo svetinja, a šta je Vama?! Hajduk ili Dinamo!? Da, vidimo kako Vam je i to svetinja, dođete tamo i potučete se! Bravo, krasni prijatelji!
- 14:35 -
